Od legende o Prutašu do svadbe u Grblju
| Od legende o Prutašu do svadbe u Grblju |
 Durmitorske legende, umijeće izrade predmeta od drveta, svadbeni običaji u Grblju, kićenje hrastove grane, gađaje kokota, narodno liječenje, samo su neki od primjera žive tradicije koje su stručnjaci zabilježili i na sjeveru i na jugu. Prvi put je evidentirana naša nematerijalna baština, zabilježeno čak 291 nematerijalno dobro, a na preliminarnoj listi zavrijedilo je da se nađe 178. Ranije prepoznato nasljeđe Kult svetog Vladimira, Bokeljska mornarica, Bokeljska noć, Fašinada, Vještina izrade dobrotske čipke i Vještina izrade čunova na Skadarskom jezeru u procesu su valorizacije i uskoro bi trebalo da dobiju status zakonom zaštićenog nematerijalnog kulturnog dobra Crne Gore.
Kada smo otišli u te krajeve na sjeveru, kada smo popričali sa ljudima koji su nas tako toplo primili i pokazali nam što sve znaju, kakve predmete prave i koliko je svaka priča i legenda živa u njihovim sjećanjima, učinilo nam se kao da je vrijeme stalo, kao da smo se dva - tri vijeka vratili u prošlost, priča za Portal AnalitikaStana Marušić, etnolog u Zavičajnom muzeju u Nikšiću. Prenoseći nam iskustva tokom obilaska mjesta u opštinama Nikšić, Plužine, Šavnik i Žabljak, podsjeća da su i sami istraživači koji su učestvovali u projektu evidentiranja nematerijalne kulturne baštine bili iznenađeni onim što su vidjeli na terenu.
„Gotovo da nema mjesta na sjeveru Crne Gore za koje nije vezana neka legenda. Slušajući ih bili smo na neki način uvedeni u nevjerovatan svijet vila i čudesnih bića. Ispričala bih vam kratko jednu da vidite kako su planine, doline, sela, dobijala imena. To je legenda o Prutašu, a svako ko poznaje Durmitor zna za Prutaš“, priča nam etnolog Marušić.
„Dvoje čobana, Todor i Ružica, bili su u velikoj ljubavi. Vile su bile ljubomorne na Ružicu, pa su podigle Todora na uzvišenje, obljubile ga i raskomadale, a potom bacile u uvalu koja se i danas zove Todorov do. Ružica je patila za Todorom, i od tuge je umrla. U sjećanje na nju obližnje brdo nazvano je Ružica. Čobani su smišljali način da se osvete vilama i od kalikovine su vezali pruće i popeli se na mjesto gdje obitavaju vile. Tamo su ih zatekli kako igraju. Pohvatali su ih za kose i bacili niz stijene. Mjesto na kojem se to dogodilo dobilo je ime Viline kose, a Prutaš po žljebovima koji su ostali od pruteva od kalikovine“.
Ne zanat, već umjetnost: To je priča o durmitorskom Prutašu, a takvih priča na sjeveru ima mnogo, kaže naša sagovornica i objašnjava da su stručni timovi obilazeći teren zabilježili ne samo predanja, već i stare zanate, razna narodna umijeća, pa čak i znanje narodnog liječenja. U obradi predmeta od drveta primjetili su, kažu, ne zanat nego pravu umjetnost. Etnolozima su zanimljiva i vrijedna pažnje prije svega ona umijeća koja se rade isključivo ručno, ali danas su, nažalost, sve više u upotrebi mašine, kaže Marušić.
„Imali smo priliku da vidimo tkanje iz Drobnjaka i to je bila prava umjetnost i po odabiru boja i po odmjerenosti šara. Ovo umijeće još je živo u Drobnjacima, ima žena koje znaju kako se tka, ali razboj u kućama koje smo mi obišli nijesmo pronašli“, kaže etnolog. Ovo tkanje je, smatara, jedinstveno i po kvalitetu boja jer su korištene biljke, tako da je od rujevine nastajala prelijepa crvena, a koristili su i orah i druge biljke.
Etnolozima je bilo zanimljivo i koliko je u Drobnjacima živa legenda o smrti Smail-age, a čuli su i brojna druga predanja i uvjerili se da i danas gotovo svako selo ima svog narodnog ljekara.
 „Zabilježili smo priču čovjeka koji i danas namješta lomove što je tradicija njegove porodice. Ti ljudi su veliki dio godine odsječeni od gradova i bolnica i u selu ima onih koji su vični liječenju i to znanje se prenosi sa koljena na koljeno“, objašnjava etnolog iz nikšićkog muzeja. Priča nam da su primijetili da je vrlo zastupljeno gledanje u pleće, što je u stvari gatanje iz plećke brava, koje se posebno obavlja za Božić, a smatra se da se tako može vidjeti kakva će biti godina, stanje doma, napredak ili bolest, pa čak predvidjeti i stanje u državi. To je samo jedan od običaja, a etnolozi su od žive tradicije zabilježli i izradu gusala i stolovača, kao i narodno pjevanje, ali, kaže naša sagovornica, o tome bi mnogo bolje pričali muzikolozi. Od svega prikupljenog u obilasku četiri opštine na sjeveru stručnjaci su izdvojili 27 elemenata.
Zlatne ruke Nade Radović: Mnogo posla je bilo i za stručne timove na primorju, tačnije u Boki Kotorskoj, iako su neki elementi žive tradicije ovog dijela Crne Gore već prepoznati kao što su Dobrotska čipka, Bokeljska noć, Bokeljska Mornarica, Fašinada.
Etnolog Danijela Đukić iz Muzeja grada Perasta kaže da su između ostalog razgovarali sa Nadeždom - Nadom Radović, koja je jedina sačuvala umijeće izrade dobrotske čipke.
„Dobrotska čipka je tradicionalna vještina, zanat koji, po predanju, datira iz 12. vijeka, a prvi zapisi potiču iz 15. vijeka. Nadežda Radović jedina radi dobrotsku čipku, odnosno dobrotski vez od 1964. godine“, kažeĐukić i napominje da je obnovu ovog umijeća započela NVO Zajednica Italijana iz Kotora, koja je poslala dvije žene na obuku u Veneciju prošle godine. Radovi dobrotskih žena nalaze se i brižljivo čuvaju u Crkvi svetog Eustahija, a krase i domove u Dobroti.
Obilazeći Boku, etnolozi su popisalii i manje poznate elemente nematerijalnog kulturnog nasljeđa. Pažnju su im privukli svadbeni običaj u Grblju, branje kao način ishrane koji je i danas prisutan vezuje se za proljeće, kada stanovnici Grblja u svojim baštama imaju raznog zeleniša, a tu je i igra plojke koja se i dan danas izvodi u pojedinim selima na određen dan.
Dragana Lalošević-Mažibrada, etnolog u Muzeju grada Perasta, istraživala je nematerijalno nasljeđe ovog grada duge istorije. Elementi žive tradicije koji su karakteristični za Perast su Mađ, Gađanje kokota i Fašinada. Ona smatra da je potrebno nastaviti istraživanje jer ima još mnogo običaja, kao u Lastvi kod Tivta, gdje se tradicija kićenja hrastove grane njegovala ne kao kolektivna svetkovina, već pojedinačna, porodična. „Taj je običaj još uvijek svjež u sjećanjima starijeg stanovništva Gornje Lastve. Isto važi i za Gađanje kokota, s obzirom da ima podataka o izvođenju ovog običaja i u Gornjem Stolivu, ali i van Boke“, kaže etnolog Đukić.
 Milica Nikolić, savjetnik za nematerijalnu kulturnu baštinu u Ministarstvu kulture, podsjeća da je Uprava za zaštitu kulturnih dobara formirala šest stručnih timova, sa 43 saradnika, u cilju evidentiranja nematerijalne kulturne baštine za teritorije svih crnogorskih opština. U sastav stručnih timova su, pored predstavnika Ministarstva kulture, Uprave za zaštitu kulturnih dobara, Narodnog i Pomorskog muzeja Crne Gore, bili uključeni i predstavnici opštinskih ustanova kulture, kao i stručnjaci koji su prošli obuku o popisu nematerijalne baštine, održanu u organizaciji Ministarstva kulture i Regionalne kancelarije UNESCO iz Venecije.
Živa tradicija kao zaštićeno dobro: U okviru projekta Ministarstva kulture, tokom novembra stručni timovi su na terenu popisali oko 300 elemenata žive tradicije, a na preliminarnoj listi nematerijalne kulturne baštine Crne Gore zavrijedilo je da se nađe 178 dobara, prema članu 17 Zakona o zaštiti kulturnog nasljeđa, kaže Nikolić i naglašava da su sada stvoreni uslovi za zaštitu žive tradicije. Urađeno je istraživanje, dokumentacija, započet proces prezentacije, edukacije, a sve u cilju očuvanja ovog dijela našeg nasljeđa. Napominje da su neki elementi žive tradicije već u proceduri valorizacije kao što su Kult Sv. Vladimira, Bokeljska mornarica, Bokeljska noć, Fašinada, Vještina izrade dobrotske čipke i Vještina izrade čunova. Nakon izrade eleborata o kulturnoj vrijednosti oni će biti upisani u Registar nematerijalnih kulturnih dobara Crne Gore.
 Tako će država prvi put zaštititi svoju nematerijalnu baštinu, što je, uostalom, i obaveza po Zakonu iz 2010. godine, koji je prvi put prepoznao živu tradiciju kao dio kulturnog nasljeđa. Upisivanje u registar je i preduslov da neki od elementa narodnog umijeća bude kandidovan na listu UNESCO-a.
Susjedi su, moramo priznati, odmakli kada je zaštita žive tradicije u pitanju, pa je Hrvatska uspjela da dvanaest dobara upiše na listu Svjetske baštine. Prije dvadesetak dana na Reprezentativnom popisu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva našlo se i klapsko pjevanje. Srbija je kandidovala krsnu slavu za ovu listu, a nama tek slijedi da neki od specifičnih oblika žive tradicije preporučimo za listu UNESCO-a.
Kako kaže etnolog Stana Marušić, komentarišući činjenicu da narodno umijeće i stari običaji polako nestaju, vrijeme se ne može zaustaviti. Ni divni običaji sa Durmitora, nevjerovatne legende o Prutašu i Ledenici, ne mogu se zalediti. Možemo se samo potruditi da damo svoj doprinos i učinimo da se oni što duže sačuvaju. Napravili smo tek prvi korak.
Suzana KAPETANOVIĆ
|
Коментари