Indijska mitologija

Indijska mitologija

I bi svjetlo!

Nastanak, rađanje i početak svijeta predstavlja izvorište prvog mita od kojeg sve kreće (rađanje Sunca i Mjeseca, podzemnog svijeta itd.) u duboko razrađenim sistemima mitološkog vjerovanja i poimanja svijeta čovjeka, koji je svoju potrebu za iskazom, u tom praskzorju, verbalizirao i jezički „ispredao“ u priče fantastičnih motiva i likova. Još tada je nastajala i razvijala se u kolektivnoj svijesti, potreba za vjerovanje u nadnaravna čudesna bića, nerijetko antropomorfizirana, koja su često bila predmetom, odnosno gradivnim materijalom književnih djela starih drevnih civilizacija koja mi danas stavljamo pod termin antička ili stara književnost. Često sistematizirana radi lakše preglednosti bogate predaje, kod nas se mogu pronaći i čitati „Mitovi stare Indije“ V. G. Ermana i F. N. Temkina u prijevodu Ljiljane Šijaković, koje je izdala Izdavačka radna organizacija „Rad“ 1981. godine u Beogradu, što samo na trenutak daje uvid u bogatu kulturu stare civilizacije „podkontinenta“ gdje su stasavali veliki epski junaci kao Arjuna ili Bhima na polju Kurukšetre. U borbama, snažni i mudri, vješti i opaki u svim svojim herojstvima nad ašurama (demonima), čine polazište naracije „Božanske Pjesme“ (Bhagavad – Gite) u kojoj će se naći sva mudrost hinduističkog učenja, u kojem se kaže da „svako mora vršiti neku vrstu aktivnosti u materijalnom svetu, ali dela koja čini uzrokuju ili vezanost za ovaj svet ili oslobođenje od njega. Delovanjem za zadovoljstvo Svevišnjeg, bez sebičnih motiva, osoba se može osloboditi zakona karme (akcije i reakcije) i steći transcendentalno znanje o jastvu i Svevišnjem“ (Bhagavad – Gita kakva jeste; The Bhaktivedanta Book Trust Garuda; Rijeka; 1991.) i ima za cilj da prenese u čovjeka vjeru za oslobođenjem od materijalnog i trošnog svijeta.



Vječito preplitanje mita i religije učinilo je Indiju zemljom bogatih fantastičnih priča o „božanskim intervencijama bogova“ koji silaze među ljude na leđima Garude (mitološke ptice koja spušta bogove na zemlju) u višestrukim oblicima što simbolizira njihovu sveukupnu moć i snagu iz kojih isijava sva „životna“ energija koja kontrolira ovaj ljudski materijalni svijet. Priče o ljubavi pretstavljaju poseban „korpus“ priča u kojem ljubav egzistira u kontekstu vječite žudnje za dostizanjem čiste ljubavi (pomalo utopistički koncept, koji često ostaje nerealiziran zbog mnogih peripetija i uplitanja onih zlokobnih, gdje pojedinac ostaje pod zakonom karme da proživljava njeno ropstvo iz kojeg će se izvući nakon devet ili više reinkarnacija u različitim oblicima prije nego se sjedini sa svojom ljubavlju) ili je u pitanju motiv „kšatrijske ljubavi“ (ljubav ratnika koja je bliska onom srednjovjekovnom poimanju kulta dame, gdje se vitez bori za ruku princeze koja je zarobljena od strane neprijateljskog kralja). Indijski dramski pisci, isto kao i Grčki, smatrali su mitove inspirativnim za svoja djela. Tako, u to prastaro doba, Kalidasa sačinjava svoju Sakuntalu (koja je mit), dramaturški je oblikuje što u Indiji predstavlja alfu i omegu stare dramske književnosti, a da to nije iznimka i u poeziji, potvrdit će i savremena pjesnikinja Sarojini Naidu čije pjesme su duboko ukorijenjene u tradicijskom i mitološkom, koje liče na himne ljubavnog kraktera gdje ona „zaziva“ Parvati (boginja koja je očarala svojom ljepotom neustrašivog i srditog Šivu za vrijeme meditacije) za pomoć. Sav taj mitološki svijet je u indijskom svijetu još uvijek nerazoren i neraskidan. Ganga je i dalje božanska rijeka, a potekla je iz Šivinog pramena kose, u kojoj se obavlja obilje rituala posvećenih u lotosima, za koje se vjeruje da su nicali pod stopalima prvih koraka maloga Krišne, što se kasnije uzdigao do visina, jer je bio utjelovljene samog Višnua.

Univerzalni mit

Za univerzalni mit, mit o potopu se može reći da ga gaje mnoge civilizacije (asursko – babilonska, drevna indijska) zajedno sa kršćanskim i islamskim svijetom što u neku ruku govori, možda i o stvarnom događaju koji se zapravo i desio, a nastajao je pod raznim okolnostima, zavisno od podneblja u čijem je duhu se formirao kao jednistvena jezička i književna tvorevina, a svakom je zajedničko da ispriča priču o čovjeku koji je spasio ljudsku i životinjsku vrstu od propasti, ili da posvjedoči o vremenu ne baš naklonjenom čovjeku i negovom bitisanju na ovom svijet, koji je morao da posluša Božiju riječ ili nekog vijesnika (npr. u indijskom mitu o potopu, Manu sluša savjete ribice koja mu obećava pomoć, ukoliko je bude ispoštovao - njene zahtjeve, za vrijeme potopa kojeg mu najavljuje i na kraju iz njega izbavljuje.



Manu je u barku smjestio sve ono što je smestio i Noa i Nuh i Gilgameš da bi spasio ljudsku vrstu.) Jedna te ista priča koja je kao mit i predaja se prožela kroz mnoge civilizacijske i kulturološke kontekste, do nas danas, dospijeva u različitim oblicima. Imena likova u ovim mitovima su sada toliko irelevantna koliko je intrigantna priča koja se pojavljuje iz različitih svjetova. Uvijek ista. Mit o potopu je kolektivno pamćenje cijelog čovječanstva, koji danas služi kao napomena ljudima.