Kule u Crnoj Gori
Olivera Ugrin:
TRADICIONALNO NARODNO GRADITELjSTVO: KULE U CRNOJ GORI
TRADICIONALNO NARODNO GRADITELjSTVO: KULE U CRNOJ GORI
Nebu pod oblake
Različiti oblici tradicionalnog narodnog graditeljstva u Crnoj Gori potvrđuju se i u tipu spratnog stambenog objekta koji se gradio, do polovine XX vijeka u cijeloj zemlji. U pojedinim periodima istorije i određenim prostorima učestalije, dok je u drugima nešto rjeđi. U svakom slučaju kule kao oblik spratnog objekta u materijalnom i duhovnom nasljeđu crnogorske graditeljske tradicije imaju trajno mjesto kao stambeno - ekonomske odbrambene građevine.
Kule su, poslije seoskih crkava najreprezentativniji objekti tradicionalnog narodnog graditeljstva na selu. Građene su kamenom, s većom debljinom zida od ostalih objekata, često su i kvadratne osnove i imaju barem jedan sprat. Neke kule iznad presvedenog sprata imaju još jedan, građen u drvetu s prozorima na sve četiri strane, tako da posljednji sprat, po potrebi služi kao vidikovac ili stražarnica. Ukoliko je cio objekat od kamena onda se na gornjoj etaži javljaju na svim fasadama uske puškarnice. Prizemlje je često svoltano, a vrata od kule su lučnog završetka, kaže Tanja Vujović etnolog i viši konzervator u Republičkom Zavodu za zaštitu spomenika kulture Crne Gore koja se već godinama bavi istraživanjem graditeljskog nasljeđa Crne Gore.
Očuvane crnogorske kule potiče od XVI do početka XX vijeka i osim za stanovanje imale su i izvjesnu ekonomsku funkciju. Taj karakter kule su ostvarivale u prizemlju koje je služilo za magacin, ostavu za držanje stoke, odlaganje hrane, alata i pribora za rad. Takve kule imaju istu organizaciju prostora kao skoro sve kuće na konobu po Crnoj Gori. U periodima ratova sukoba svake vrste, kule su prvenstveno bile utočište porodici i bratstvu i najčešće su predstavljale uporište odbrane okolne regije. Unutar zidova nalazili su se svi elementi stambene kuće, tako da je bio omogućen normalan život u vrijeme opsade, u svakom slučaju, strateški važna pozicija za odbranu.
Bez obzira na tip i lokaciju, kule su gradili i bogatiji i uglediniji ljudi. Imati kulu i živjeti u njoj bio je pojam dobre komforne kuće i velike imovine. Po riječima Tanje Vujović one su dobijale imena po vlasniku - sopstveniku ili bratstveniku. Gradili su ih bolji domaći majstori ili u kontinentalnom dijelu čuveni “primorci”. Kule su neraskidivo, trajno vezane za epsku poeziju. Oko kula su se dobijale i gubile najveće bitke, sačuvale i izgubile najjunačkije glave, a opjevane su uz epitete bijela, tanka, krvava, bojanli, davor i sl. Tako napr. ako je u kulu žena ili sestra u narodnoj pjesmi je kula “bijela” ili “prebijela”, a ako se oko kule bije boj obavezno je “krvava”.
U spomeničkom smislu najpoznatije očuvane i zakonom zaštitećene kule u Crnoj Gori su: Kula Redzepagića u Plavu iz XVII vijeka, Kula u Starom Selu u Župi Nikšićkoj, nastala 1885. godine, Kula Camovića u Vuksanlekićima iz XIX vijeka, Vladičina kula na Karuču iz 1808. godine, Čardak sv. Petra u Morinju, Kula Baja Pivljanina u Dražinov Vrtu iz druge polovine XVII vijeka. Iako djelimično devastirane značajne su i kula Ganića u Rožajima i Kula Balića u Gusinju. Kula Lazara Sočice na Goranskom s kraja XIX vijeka je čitav ambijentalno arhitektonski kompleks. Od kula na Primorju valja izdvojiti kulu Lukovića u Tivtu, Kokotovu kulu (palata Dabinović), kule palata Vrakjen, Verona - Bizanti, Buća i dr. Spomeničke i istorijske vrijednosti još autentično očuvanih objekata naše prošlosti imaju i najstarije kuće na Prčanju - kule Lukovića, kule na Dančulovini i na Grgurevini, kao i dvije od prvobitno postojećih devet kula - čardaka u Perastu. Pomenuti objekti uz vile, palate i ljetnjikovce svjedoče o životu poznatih plemićkih, trgovačkih i kapetanskih porodica do kraja XIX vijeka. Najveći broj ovih objekata nastao je u “zlatnom” XVIII vijeku našeg primorja, tada van gradskih cjelina. U Paštrovićima je čuvena kula Boškovića koja se vezuje za ime braće Bošković. Na obalama Skadarskog jezera i u zaleđu očuvane su brojne kule. Sveti Petar je sagradio dvije, jednu na kamenu na Karuču i drugu na Rijeci Crnojevića s elementima orjentalne arhitekture, kuća kulica na Riječkom Gradu iz vremena nastanka naselja, potom kula Pandurica u Godinju i Djurišića u Zabesu. Na ravnoj obali jezera u današnjoj Zeti malo je ostalo očuvanih starih kula, bolje zidanih kuća na konobu, ali je u narodu još živo sjećanje na sva mjesta gdje su kule bile. Jedan broj takvih objekata još postoji, ali je učestalim i nestručnim sanacijama i dogradnjama izgubljena autentičnost objekta. Slično poimanje kule važilo je i u Katunskoj nahiji, s tom razlikom što su najvećim dijelim autentično očuvane, barem je tako bilo prilikom posljednjeg terenskog rekognosciranja 1995. godine. Najmlađa takva kuća je kula Vuksanova u Zelenom Dolu u Komanima, (zidana 1925. godine). U istoj oblasti je i kula Radulovića na Vilinoj Gredi, sigurno jedna od najvećih starih očuvanih kuća na selu u Crnoj Gori, s početka XIX vijeka. Još traju i kula Kontića u selu Kunak i kula Pavićevića u Dolu Pješavičkom “kulina” i ostaci kule Otaševića u Dugom dolu. Na Njegušima je bila i “šarena kula Bašovića zidana dvobojnim kamenom u Kopitu i kula Prorokovića u Knež Dolu. Bolje zidanih kuća koje je narod zvao kula, po Crnoj Gori sigurno ima još mnogo. U odnosu na druge objekte izdvojile su se monumentalnošću i osobenostima u inače krajnje jednostavnim rješenjima gradnje starih kuća i pojata, koje su pružale minumim uslova za život. To svakako ne znači da je život u kulama, izuzev primorskim, bio bitno drugačiji od onih kuća s zemljanim podom. Enterijer kula nalikovao je svim drugim kućama, naravno s izuzecima. Takođe se ne bi moglo reći da su kule bez obzira na sve prednosti značile i izrazito višu kulturu stanovanja i više ispunjenih higijenskih zahtjeva.
Malobrojne kule su danas za državu spomenici kulture u kojima se čuva memorija na vlasnika ili folklorni mobilijar kraja. Ako nasljednici po krvi u njima stanuju, za njih su to obične stare kuće koje je teško održavati. U posljednjih 50 godina više ih niko ne smatra prestižnom imovinom. Osim spomenički, kule treba i turistički valorizovati. Uostalom, kao i druge objekte ruralne i tradicionalne arhitekture. Kako sam zagovornik čuvanja graditeljskog nasljeđa “in situ” to koristim i ovu priliku da podsjetim da gradnjom solidnih puteva cijela Crna Gora postaje etno park, a u kombinaciji s vanrednim prirodnim ljepotama i evropski vrijednim kulturno istorijskim nasljeđem sva bi bila, apsolutno u trendu, naglašava Vujovićka.
Kule su danas, definitivno, stvar prošlosti i bilo bi dobro da se sačuvaju barem u dokumentaciji (grafičkoj, foto, video...) i prouče od strane stručnjaka različitih profila. U protivnom, nestaće kao vile i vilenjaci, i ostati metafora jednog načina života, koji živi samo na naučnim skupovima i teško pristupačnim selima.
--------------------------------------------------------------------------------
Tipovi crnogorskih kula
Kuće - kule nijesu specifičnost samo graditeljskog nasljeđa Crne Gore, kaže Tanja Vujović. One su karakteristične i za druge narode. Na Balkanu najbrojnije su u Hercegovini, Bosni, Metohiji, Kosovu, Sandzaku i Albaniji. Crnogorske kule se grubo mogu podijeliti u nekoliko tipova. Za Staru Crnu Goru, kula je svaka veća, bolje zidana kamena kuća. Na sjeveru su to tzv. istočnjačke kule zidane u prizemlju kamenom, a u gornjim partijama drvenom građom. Na primorju su kule građene na većim posjedima, kao dio vila i palata, a javljaju se i u skupinama, kada su zidane s primarnom potrebom odbrane. Namjenski zidane kule za potrebe odbrane sela ili šire okoline su u graničnim oblastima i takve kule se često zovu i pandurice. Posebne vrste kula su građevine u sastavu arhitektonskih cjelina, manastirske kule u sastavu manastirskih kompleksa i sahat kule u starim gradskim jezgrima, potom, kule svetilje na moru i kule u sklopu fortifikacije i utvrđenja, koje su gradili svi koje su ove prostore branili ili napadali.
Različiti oblici tradicionalnog narodnog graditeljstva u Crnoj Gori potvrđuju se i u tipu spratnog stambenog objekta koji se gradio, do polovine XX vijeka u cijeloj zemlji. U pojedinim periodima istorije i određenim prostorima učestalije, dok je u drugima nešto rjeđi. U svakom slučaju kule kao oblik spratnog objekta u materijalnom i duhovnom nasljeđu crnogorske graditeljske tradicije imaju trajno mjesto kao stambeno - ekonomske odbrambene građevine.
Kule su, poslije seoskih crkava najreprezentativniji objekti tradicionalnog narodnog graditeljstva na selu. Građene su kamenom, s većom debljinom zida od ostalih objekata, često su i kvadratne osnove i imaju barem jedan sprat. Neke kule iznad presvedenog sprata imaju još jedan, građen u drvetu s prozorima na sve četiri strane, tako da posljednji sprat, po potrebi služi kao vidikovac ili stražarnica. Ukoliko je cio objekat od kamena onda se na gornjoj etaži javljaju na svim fasadama uske puškarnice. Prizemlje je često svoltano, a vrata od kule su lučnog završetka, kaže Tanja Vujović etnolog i viši konzervator u Republičkom Zavodu za zaštitu spomenika kulture Crne Gore koja se već godinama bavi istraživanjem graditeljskog nasljeđa Crne Gore.
 |
| kula Lukovića, Tivat |
Očuvane crnogorske kule potiče od XVI do početka XX vijeka i osim za stanovanje imale su i izvjesnu ekonomsku funkciju. Taj karakter kule su ostvarivale u prizemlju koje je služilo za magacin, ostavu za držanje stoke, odlaganje hrane, alata i pribora za rad. Takve kule imaju istu organizaciju prostora kao skoro sve kuće na konobu po Crnoj Gori. U periodima ratova sukoba svake vrste, kule su prvenstveno bile utočište porodici i bratstvu i najčešće su predstavljale uporište odbrane okolne regije. Unutar zidova nalazili su se svi elementi stambene kuće, tako da je bio omogućen normalan život u vrijeme opsade, u svakom slučaju, strateški važna pozicija za odbranu.
Bez obzira na tip i lokaciju, kule su gradili i bogatiji i uglediniji ljudi. Imati kulu i živjeti u njoj bio je pojam dobre komforne kuće i velike imovine. Po riječima Tanje Vujović one su dobijale imena po vlasniku - sopstveniku ili bratstveniku. Gradili su ih bolji domaći majstori ili u kontinentalnom dijelu čuveni “primorci”. Kule su neraskidivo, trajno vezane za epsku poeziju. Oko kula su se dobijale i gubile najveće bitke, sačuvale i izgubile najjunačkije glave, a opjevane su uz epitete bijela, tanka, krvava, bojanli, davor i sl. Tako napr. ako je u kulu žena ili sestra u narodnoj pjesmi je kula “bijela” ili “prebijela”, a ako se oko kule bije boj obavezno je “krvava”.
 |
| Kula Lazara Sočice nalazi se na Goransku, nedaleko od Plužina. Kulu je u drugoj polovini 19. veka sagradio i u njoj živeo čuveni pivski vojvoda Lazar Sočica. Vojvoda Lazar se istakao kao vojskovođja u brojnim bitkama i ustancima protiv Turaka. Bio je poznat ne samo u Pivi već u celoj Crnoj Gori i Hercegovini. |
U spomeničkom smislu najpoznatije očuvane i zakonom zaštitećene kule u Crnoj Gori su: Kula Redzepagića u Plavu iz XVII vijeka, Kula u Starom Selu u Župi Nikšićkoj, nastala 1885. godine, Kula Camovića u Vuksanlekićima iz XIX vijeka, Vladičina kula na Karuču iz 1808. godine, Čardak sv. Petra u Morinju, Kula Baja Pivljanina u Dražinov Vrtu iz druge polovine XVII vijeka. Iako djelimično devastirane značajne su i kula Ganića u Rožajima i Kula Balića u Gusinju. Kula Lazara Sočice na Goranskom s kraja XIX vijeka je čitav ambijentalno arhitektonski kompleks. Od kula na Primorju valja izdvojiti kulu Lukovića u Tivtu, Kokotovu kulu (palata Dabinović), kule palata Vrakjen, Verona - Bizanti, Buća i dr. Spomeničke i istorijske vrijednosti još autentično očuvanih objekata naše prošlosti imaju i najstarije kuće na Prčanju - kule Lukovića, kule na Dančulovini i na Grgurevini, kao i dvije od prvobitno postojećih devet kula - čardaka u Perastu. Pomenuti objekti uz vile, palate i ljetnjikovce svjedoče o životu poznatih plemićkih, trgovačkih i kapetanskih porodica do kraja XIX vijeka. Najveći broj ovih objekata nastao je u “zlatnom” XVIII vijeku našeg primorja, tada van gradskih cjelina. U Paštrovićima je čuvena kula Boškovića koja se vezuje za ime braće Bošković. Na obalama Skadarskog jezera i u zaleđu očuvane su brojne kule. Sveti Petar je sagradio dvije, jednu na kamenu na Karuču i drugu na Rijeci Crnojevića s elementima orjentalne arhitekture, kuća kulica na Riječkom Gradu iz vremena nastanka naselja, potom kula Pandurica u Godinju i Djurišića u Zabesu. Na ravnoj obali jezera u današnjoj Zeti malo je ostalo očuvanih starih kula, bolje zidanih kuća na konobu, ali je u narodu još živo sjećanje na sva mjesta gdje su kule bile. Jedan broj takvih objekata još postoji, ali je učestalim i nestručnim sanacijama i dogradnjama izgubljena autentičnost objekta. Slično poimanje kule važilo je i u Katunskoj nahiji, s tom razlikom što su najvećim dijelim autentično očuvane, barem je tako bilo prilikom posljednjeg terenskog rekognosciranja 1995. godine. Najmlađa takva kuća je kula Vuksanova u Zelenom Dolu u Komanima, (zidana 1925. godine). U istoj oblasti je i kula Radulovića na Vilinoj Gredi, sigurno jedna od najvećih starih očuvanih kuća na selu u Crnoj Gori, s početka XIX vijeka. Još traju i kula Kontića u selu Kunak i kula Pavićevića u Dolu Pješavičkom “kulina” i ostaci kule Otaševića u Dugom dolu. Na Njegušima je bila i “šarena kula Bašovića zidana dvobojnim kamenom u Kopitu i kula Prorokovića u Knež Dolu. Bolje zidanih kuća koje je narod zvao kula, po Crnoj Gori sigurno ima još mnogo. U odnosu na druge objekte izdvojile su se monumentalnošću i osobenostima u inače krajnje jednostavnim rješenjima gradnje starih kuća i pojata, koje su pružale minumim uslova za život. To svakako ne znači da je život u kulama, izuzev primorskim, bio bitno drugačiji od onih kuća s zemljanim podom. Enterijer kula nalikovao je svim drugim kućama, naravno s izuzecima. Takođe se ne bi moglo reći da su kule bez obzira na sve prednosti značile i izrazito višu kulturu stanovanja i više ispunjenih higijenskih zahtjeva.
 |
| Kula Redžepagića, Plav |
Malobrojne kule su danas za državu spomenici kulture u kojima se čuva memorija na vlasnika ili folklorni mobilijar kraja. Ako nasljednici po krvi u njima stanuju, za njih su to obične stare kuće koje je teško održavati. U posljednjih 50 godina više ih niko ne smatra prestižnom imovinom. Osim spomenički, kule treba i turistički valorizovati. Uostalom, kao i druge objekte ruralne i tradicionalne arhitekture. Kako sam zagovornik čuvanja graditeljskog nasljeđa “in situ” to koristim i ovu priliku da podsjetim da gradnjom solidnih puteva cijela Crna Gora postaje etno park, a u kombinaciji s vanrednim prirodnim ljepotama i evropski vrijednim kulturno istorijskim nasljeđem sva bi bila, apsolutno u trendu, naglašava Vujovićka.
Kule su danas, definitivno, stvar prošlosti i bilo bi dobro da se sačuvaju barem u dokumentaciji (grafičkoj, foto, video...) i prouče od strane stručnjaka različitih profila. U protivnom, nestaće kao vile i vilenjaci, i ostati metafora jednog načina života, koji živi samo na naučnim skupovima i teško pristupačnim selima.
--------------------------------------------------------------------------------
Tipovi crnogorskih kula
Kuće - kule nijesu specifičnost samo graditeljskog nasljeđa Crne Gore, kaže Tanja Vujović. One su karakteristične i za druge narode. Na Balkanu najbrojnije su u Hercegovini, Bosni, Metohiji, Kosovu, Sandzaku i Albaniji. Crnogorske kule se grubo mogu podijeliti u nekoliko tipova. Za Staru Crnu Goru, kula je svaka veća, bolje zidana kamena kuća. Na sjeveru su to tzv. istočnjačke kule zidane u prizemlju kamenom, a u gornjim partijama drvenom građom. Na primorju su kule građene na većim posjedima, kao dio vila i palata, a javljaju se i u skupinama, kada su zidane s primarnom potrebom odbrane. Namjenski zidane kule za potrebe odbrane sela ili šire okoline su u graničnim oblastima i takve kule se često zovu i pandurice. Posebne vrste kula su građevine u sastavu arhitektonskih cjelina, manastirske kule u sastavu manastirskih kompleksa i sahat kule u starim gradskim jezgrima, potom, kule svetilje na moru i kule u sklopu fortifikacije i utvrđenja, koje su gradili svi koje su ove prostore branili ili napadali.
Коментари