PETROVDANSKE LILE

Ramiz Hadžibegović

PETROVDANSKE LILE, IZMEĐU OBREDA I IGRE, ILUZIJE I STVARNOSTI

Poznato je da se u prošlosti pristupalo različitim običajima i obrednim radnjma, kako bi se zaštitilo zdravlje ljudi i njihova imovina, očuvao stočni fond, povećala plodnost njiva i rodnost voća.

Jedan od takvih običaja koji se u našim krajevima održao do danas, jeste proslava Petrovdana. Ovaj praznik, sa čitavim nizom folklornih i autentičnih sadržaja u kojima kod pravoslavaca i muslimana zajednikči učestvuju kako djeca i omladina, tako i odrasli, slavio se, kao rijetko koji i u Titovo vrijeme, kada su bukvalno “gorela sela”, u sjevernom dijelu Crne Gore.

Nekada je to bila najznačajnija svetkovina stočara na Balkanu i šire, dočekivana sa lilama u ravnici i velikim vatrama na brdima.

Lilama, kojima se najavljuje Petrovdan, poklanja se posebna pažnja, jednako kao paljenje božićnog badnjaka, farbanju uskšrnjih jaja ili dočeku najznačajnijih muslimanskih praznika. Njima se najviše raduju mladi, jer magija lile kod njih izaziva posebno osjećanje  i strast, koju je teško opisati. Da li zbog  potpune slobode u igri sa vatrom* ili što im je dodijeljena glavna uloga u samom ritualu, tek ova lagodna i na prvi pogled bizarna zabava, bila je i ostala jedna od najdražih i najveselijih svetkovina naše, prije svega, seoske omladine (ima li veće radosti za svakog roditelja od saznanja da su njihova djeca ispunjena srećom).

Upravo zato, ne čudi saznanje da naša opustjela sela, svakog jula, a posebno uoči Petrovdana, ožive. Tada se, zajedno sa svojom djecom ili radoznalim unučićima, okupljaju svi oni koji su se u djetinjstvu radovali nezaboravnim trenucima sa zapaljenim lilama, uzdignutim visoko iznad glave, i kada su one imale svoju moć kako u kolektivnoj tako i u pojedninačnoj svijesti, dok su danas činjenica koja doprinosi boljem razumevanju autentičnosti našeg prostora**.

Lila je mlada kora, koja se skida sa stabala trešnje, višnje ili breze, suši i niže na sirov štap. U sredinama gdje nema ovog drveća, lile su se pravile od starih pocijepanih gumenih opanaka ili nekog drugog materijala (danas postoje diodno- neonske lile).

Nekoliko nedelja prije Petrovdana, pazljivo se guli kora, jer veća površina oguljenog stabla može biti razlog sušenju voćke***. Iskusniji to znaju, pa skidaju koru sa većih grana u njihovim donjim najdebljim djelovima.

Svježe oguljena kora pažljivo se slaže u odredjenom formatu, na koju se najčešće, položi teži kamen, kako bi se ona ispeglala, a potom se, na pogodnom mjestu, zaštićenom od kiše, suši.

Uoči Petrovdana, sijeku se štapovi od leske ili vrbe, zasijecaju se na debljem kraju i u taj zasijek ubacuje osušena lila, prethodno uvezana žicom uz komad tanke daščice. Ko je imao dodavao je luč, kako bi se lila brže i lakše zapalila i imala veći plamen.

U svakom selu bilo je majstora za lile. Neko je želio lilu sa velikim plamenom, drugi da duže gori, treći da bude na što dužem štapu.

U prvi sumrak mladi se okupljaju sa lilama, u centru sela, na većim raskrsncama gdje se tradicionalno odrzavaju seoske manifestacije.
Stariji su imali obavezu da na tom prostoru izvrše sve pripreme za paljenje veće vatre. Kada se ona zapali, mladi, na dogovoreni znak, prinose svoje lile vatri, laganim zamasima raspiruju plamen, a potom počinje uzbudljiva i zabavna vatrena čarolija kružnog vitlanja iznad glava ili ispred lica (kod nas postoji izreka: “Plane ko petrovdanska lila”. Izraz se koristi za osobu koju je lako iznervirati).

Uz prigodne pjesme za taj običaj, zvona i klepetuše, svi zajedno ili po grupama, obilaze selo, kuće, torove, njive, povrtnjake, voćnjake… Od roditelja, rođaka ili komšija na koje naiđu, dobijaju jaja, kajmak, voće, sir, kolače, i sl.

Inače, pravilo je da se suviše ne približavaju kućama, sijenu, i ostalim lako zapaljivim objektima i stvarima.

Po završetku lilanja, štapovi se bacaju u povrtnjak, a sutradan se, u skladu sa vjerovanjem, zabadaju u zemlju, gdje ostaju do kraja ljeta. Obzirom da je vatra sinonim plodnosti, vjeruje se da će tako izgorele lile donijeti dobar rod; da će štititi usjeve od grada, tonje, suše i insekata; da će sačuvati porod i imovinu; da će otjerati zle duhove i zle misli i sve loše emocije; da će spaliti sve bolesti..

Pošto se u svakoj igri traži pobjednik, tako i u ovoj, slavi onaj čija je lila imala najveći plamen ili najduže gorela. Najtužniji su oni, kojima je lila spala sa štapa odmah po njenom paljenju.

Kada se lile pogase, cijelo selo nastavlja sa veseljem do duboko u noć, uz harmoniku, svirale, gusle i dobru pjesmu.

Zajedničko je vjerovanje u svim sredinama gdje se ovaj prastari običaj primjenjuje, da lile obezbjeđuju opstanak ljudi na određenoj teritoriji, gdje je priroda surova , a klimatski uslovi nepovoljni za život.  Tako na primer, na Pešteri i u pojedinim selima Berana i Bijelog Polja, naši preci su vjerovali da će se krave češće teliti ako ih lilari udare štapom; da će obad da oćori; da vukovi neće napadati stoku u torovima nakon Petrovdana, i slično.

Pored toga lile imaju i hedonističko- zabavnu funkciju: ljudi se, veseljem, bar za trenutak, udalje od svoje turobne i tegobne svakodnevice, obnavljajući tako potrebnu energiju za predstojeće ljetnje i jesenje radove.

Cio ovaj nadrealno- scenski spektakl, u režiji mladih, nije ništa drugo do pokušaj kolektiva da se spoji sa ritmom prirode i kosmosa. To se može tretirati i kao posebno stanje svijesti, koje odlikuje slobodan izbor, oslobađanje emocija, želja za afirmacijom, nadigravanje.

U tome i jeste posebnost ovog običaja, jer se kreativnost duha rađa tokom samog vitlanja lilama. U ovakvoj katarzi, mladi oslobađaju nagomilanu energiju, svjesni da će stariji tolerisati prekoračenje granice dozvoljenog. Svakako, u  tom ritualu manifestuju se dimenzije paganskog, sakralnog, akrobatskog, orgijastičkog, cirkuskog, religioznog..  I još nešto: u vizuelno-estetskoj impresiji, igre sa plamenim lilama prevazilazi maštu i samih aktera ali i posmatrača.

O  porijeklu ovog običaja postoje različita mišljenja. Većina smatra, da je prvobitno značenje ove obredne radnje, pune sujeverja, paganskog porijekla (paganski običaji su slijedili promene u prirodi) i da je posvećena plodnosti.

Dolaskom hrišćanske vere, taj običaj je prilagođen novim pravilima (“paganskom običaju pridodata je maska hrišćanstva”). Vremenom, ovaj paganski ritual prelazi u religiozni obred, kojem su pripisana druga značenja i porijeklo****. Uostalom, pagansko i religiozno se prožimaju  kako u životu tako i u kalendarskim manifestacijama praznika, slava i raznoraznih svetkovina.

I na kraju,  ova kratka storija o petrovdanskim lilama, nije ništa drugo do priča o djetinjstvu naših predaka i našem odrastanju. Koliko bi malih tajni trebalo da se ispriča, koliko snova da se odsanja, koliko radosti i sreće, smijeha i suza da se razlije, da bi se u našim uspomenama, u najlepšem smislu, petrovdanske lile iselile.

__________________________________________

* Od drevnih vremena, u svakoj društvenoj zajednici, vatra ima posebno značenje i značajnu funkciju. Kod Slovena je izuzetno razvijen kult vatre koji se vremenom preobrazio u kult ognjišta, dok u mnogim zemljama svijeta vatra simboliše Božiju svjetlost koja štiti svijet od svih zala.

** Posljednjih godina u pojedinim krajevima Srbije (Šabac, Valjevo, Loznica, i dr) ovaj običaj prerasta u svojevrsne turističko-kulturne manifestacije.

*** Divlja trešnja spada u medonosne biljke, zbog čega je u Evropi zakonom zaštićena, a njeno drvo vrlo cijenjeno u industriji namještaja.

**** Paljenje lila podsjeća hrišćane na apostolsko doba Petra i Pavla, kada su rimski carevi vezivali hrišćane za drvene stubove, natopljene smolom, čija su tijela gorela kao buktinje i osvjetljavala gradske trgove i parkove u Rimu.