Simbol moći i dostojanstva

Zorica Mrvaljević: Simbol moći i dostojanstva

U Crnoj Gori postoji veliki broj narodnih nošnji, najčešće sa lokalnim specifičnostima kroja i ornamenta, što je uslovljeno multikonfesionalnošću, istorijskim prilikama, kulturnim uticajima i prožimanjima, prirodnim specifičnostima itd. Kao značajan segment tradicionalne kulture, koja se nalazi u osnovi crnogorskog kulturnog identiteta, one nose u sebi određenu simboliku i vjekovima taloženo kreativno ispoljavanje. S obzirom na brojnost stanovništva pravoslavne vjeroispovijesti, iste ili slične istorijske sudbine, kulture i kulturnih stremljenja, dva osnovna tipa su preovladavala, suknena i svitna narodna nošnja.
Kulturno nasljeđe    

Svitna, ili kako se uobičajeno naziva svečana crnogorska narodna nošnja, predstavlja posebnu vrijednost našeg kulturnog nasljeđa i tradicije uopšte, ne samo zbog ljepote i bogatstva, već prvenstveno zbog društvenog značaja koji je imala tokom viševjekovnog opstajanja. Kada je u pitanju vizuelni utisak ove nošnje, ono što ga određuje jeste kvalitetan materijal od kojeg je izrađivana, smjelo komponovanje boja i bogati zlatovez kojim je ukrašavana. Izvanredna estetska harmonija, postignuta prvenstveno elegantnim krojem nevelikog broja odjevnih predmeta, posebno je uočljiva kod ženske nošnje.

 Za mušku nošnju karakterističan je veći broj odjevnih predmeta koji su sa osnovnim (crvenim džamadanom, plavim dimijama i bijelim dokoljenicama) kombinovani zavisno od materijalnih mogućnosti ili prilagođavanja klimatskim prilikama.

Kroz arhivsku i drugu dostupnu spomeničku građu, postojanje ove nošnje u kontinuitetu možemo pratiti od vremena dinastije Crnojevića, tj. od 15. vijeka do današnjih dana. Održala se kroz vrijeme viševjekovne borbe protiv moćnog osmanlijskog osvajača kada je narod, u surovoj borbi za duhovni i fizički opstanak, živio na ivici egzistencije.

Tradicija Crnojevića

Nastajanje svitne narodne nošnje u vrijeme ove dinastije ima puno opravdanje u svijetlu sagledavanja istorijskih činjenica i sveukupnih zbivanja u srednjovjekovnoj Zeti, ili Crnoj Gori kako se ona zove od polovine 15. vijeka. To je vrijeme stabilnijeg razvoja države kada se, između ostalog, velika pažnja posvećivala unapređivanju zanatstva i trgovine, što je bilo od presudnog značaja za luksuzno odijevanje.

 Nakon Crnojevića, tačnije od početka 16.vijeka, nastupio je teški period crnogorske istorije, koji će trajati više od trista godina, u kojem će narod jedva preživljavati, a samim tim i biti lišen bilo kakvih inovacija na planu odijevanja. Crna Gora se organizuje, praktično, kao vojnički logor u kojem je sve bilo podređeno pružanju otpora moćnoj turskoj sili. Međutim, tradicija Crnojevića je sa velikim respektom njegovana, pa i kroz nastojanje da se po svaku cijenu sačuva nošnja koju su oni utemeljili. Na to ukazuje veliki broj arhivskih podataka, nastalih od 16.do 20. vijeka, koji se odnose na sudske sporove, zaostavštine, prćije itd., u kojima se pominju skoro svi djelovi muške i ženske nošnje  kakvu i danas znamo.

Tokom viševjekovne borbe za opstanak radikalno se mijenjaju sveukupni uslovi života. Između ostalog, narod strahovito siromaši i gotovo zamiru mogućnosti nabavljanja luksuznih tkanina. To je presudno uticalo na masovnu izradu odjeće od domaćeg sukna , koja je po kroju i nazivima svih djelova bila gotovo identična sa svečanom (svitnom) nošnjom. Njihovo kombinovanje postaje uobičajeno do početka 19. vijeka, a često i kasnije.   

Sjaj i značaj

U vrijeme Petra Prvog Petrovića – Njegoša, kada dolazi do jačanja i širenja države, pa donekle i ekonomskog oporavka, crnogorska svečana (svitna) nošnja ponovo se valorizuje u punom sjaju i društvenom značaju. O tome svjedoči i poslanica Petra Prvog, upućena Bjelopavlićima 1827.godine, u kojoj se, između ostalog, ističe: „Nijesu vi, kao ranije, propali perčini proz habene kapice, ni laktovi proz neoptočene gunjine, nego eto danas toke i dolame, džamadani sa širitima i gajtanima od srebra i zlata. Eto male puške i noževi srebrom okovani, džeferdari srmom navezeni, puške šarajlije i ćese sa kitama…“, itd, itd. 

Zbog skupocjenog materijala i načina izrade, posjedovanje svečane (svitne) nošnje materijalno je iscrpljivalo ionako iscrpljeni crnogorski narod. To je natjeralo knjaza Nikolu da u više navrata izdaje naredbe o zabrani njene izrade i upotrebe,  što predstavlja još jednu specifičnost u istraživanju ovog kulturnog fenomena. U naredbi iz 1883. godine stoji: „Strogo se zabranjuje nošnja zlata i fine svite i preporučuje vi se da uputite svakoga da nosi odijelo od svoga domaćeg rada“. Godine 1888. upozorava da „prećerana raskošnost u našem muškom i ženskom odijelu najviše narod zadužuje i od štednje ga odvraća“, zbog čega se ponovo zabranjuje izrada i nošenje „zlatom vezenih haljina…jedino se dopuštaju razdrijeti one koje su se pri kome zatekle“. Zabrane nijesu važile samo za kape, „na koje je slobodno vesti zlato, kao što se to do sada činilo“. 

Radikalne promjene

Nesvojstveno narodu odanom knjazu, naredbe nijesu poštovane. Ovo zbog toga što je i sam knjaz Nikola uvijek nosio crnogorsku narodnu nošnju i, prvenstveno,   što njena funkcija nije bila samo da štiti, pokriva i ukrašava. Ona je u dugom istorijskom periodu bila značajno obilježje crnogorskog identiteta, simbol moći i dostojanstva i, kao takva, jedan od bitnih faktora homogenizacije i mobilizacije u borbi za slobodu i opstanak.

Razvojem tekstilne industrije nastale su i radikalne promjene u odijevanju, što je neminovno uticalo na to da proizvodi domaće i zanatske izrade skoro potpuno nestanu i ustupe mjesto konfekcijskim proizvodima i savremenoj modi. Iz navedenog slijedi da tek kada su moderna tehnologija i racionalni rezoni uzeli maha i u Crnoj Gori, uloga i značaj crnogorske narodne nošnje se svodi u okvire folklora i estetskog doživljaja. Njena izražena istorijska uloga, kao jednog od faktora mobilizacije u borbi za slobodu, kontinuiteta tradicije Crnojevića, identiteta i homogenizacije, svedena je danas, uglavnom, na nivo muzejskih valorizacija i scenskih manifestacija.

Kod nošnje se njeguje izvorna raskoš i ljepota

Značaj crnogorske svečane (svitne) nošnje naročito se potencira u vrijeme Petra Drugog Petrovića – Njegoša. To je dovodilo u zabludu neke istraživače ovog kulturnog fenomena, koji su tvrdili da se svitna nošnja, ili – kako se uobičajeno naziva – svečana, javila u njegovo vrijeme. Međutim, on je samo nastojao i insistirao da se kod nošnje njeguje izvorna raskoš i ljepota, uklanjajući sve primjese koje su bile kulturno-istorijska neminovnost.

Brojni arhivski podaci, putopisi i likovni izvori nedvosmisleno ukazuju na to da je luksuzna nošnja, nastala u vrijeme dinastije Crnojevića, uspjela da odoli viševjekovnim iskušenjima i tokom 19. vijeka postane značajan simbol narodne identifikacije i homogenizacije.

Posjedovanje svitne nošnje postaje gotovo obaveza za svakog Crnogorca

U drugoj polovini 19. vijeka , tj. u vrijeme knjaza Danila i knjaza Nikole, posjedovanje svitne nošnje postaje gotovo obaveza za svakog Crnogorca. To je posebno izraženo nakon Berlinskog kongresa 1878. godine, kada je Crna Gora od velikih sila i zvanično priznata kao nezavisna država. U tom periodu nošnja se širi i na oslobođena i pripojena područja države, pa čak je bilo slučajeva da je prihvataju i pojedinci druge vjeroispovijesti. 

izvor