AMANET

Ramiz Hadžibegović
AMANET



Živimo u vremenu poremećenih sistema vredosti, u kome su urušeni duhovni, moralni i kulturni temelji i druge osnovne civilizacijske tekovine. Promovišu se laž, zlo, nemoral, korupcija, a zaboravlja se dobrota, istina, ljubav, poštenje, pravda, dobro! Smenjuju se etičke norme, jednakost je puka iluzija svih. Posedi su nam sve manji, prinosi sve slabiji, glad i žeđ sve veća, a mi sve nemoćniji. Istina je na najmanjoj ceni, kao što su na maloj ceni velike vrednosti. U takvim uslovima, nije lako razlikovati privid od stvarnosti, jer život više nije prirodan. Odsečen je iz korena, od prirode koja se, napadnuta i osporena, suprotstavlja ljudskom.

Najbolji ljudi, koje znam, odustali su od života. Neki su umrli, neki kao da su umrli. Zavukli se u mišje rupe. Kriju se od drugih i od sebe. Ćute. Nemaju šta da kažu. Što je najgore, žive u dilemi da li su za ovakvo stanje i sami krivi. Stide se politike, vlasti, okoline, intimno i dela vlastitog naroda, mada to teško priznaju. Žive u prošlosti. Malo srećniji pišu ili sanjaju.

Oni koji su zauvek ućutali, kroz amanet su ovlastili svoje potomke da poprave sve ono što oni nisu stigli.

Kategorije časti i poštenja postale su zaboravljene vrednosti. Više nije normalno biti normalan.

U porodici su, takođe, nažalost, izgubljene sve najvažnije tradicionalne vrednosti, koje su krasile naše narode i krajeve. Te vrednosti sažete su i sadržane u prelepom, možda malo zaboravljenom, pojmu amanet.

Sećam se reči svoje majke, pred polazak na studije: «Sine, činim ti amanet, sačuvaj poštenje, čast i ugled porodice. Nama, ovde, valja živeti, a najlakše je čistog obraza»! Sličnih amaneta imao sam i od oca: pred polazak u vojsku, u inostranstvo, uoči ženidbe..

Uostalom, koji roditelji to ne čine? U našim krajevima, običaj je da se nešto važno i dragoceno, od najrođenijih i najmilijih, zatraži amanetom.

Čovek nikada nije dorastao onome što od njega traže mili i dragi, pogotovo u mladosti. Znao sam: amanet je teška, odgovorna, obavezujuća..

Preda mnom su se otvarala vrata, odviše teretna i teška, od prostornijeg, komotnijeg i lagodnijeg sveta. Srećom, na vreme sam shvatio da se ona ne otvaraju autsajderima, palančanima i provincijalcima ni lako ni široko. Ne da se siromahu da sitno samelje. Ali, uz majčin i očev amanet, izgovoren sa puno emocija, sve je, nekako, drugačije, bezboljnije, kraće. I sam život bude srećniji.

Amanet – velika, lepa i dragocena reč. Možda i najlepša u lepezi najlepših.

Mentalitet naroda koji žive u Srbiji i šire na Balkanu, satkan je od čudne mešavine inata, ponosa, upornosti i tvrdoglavosti. Osećaj dobra i zla u tolikoj je meri deo naše svesti, da, do današnjeg dana, niko ne može da se obazire na to a da pri tom bude u miru sa samim sobom.

Naš čovek veruje da se kroz amanet može, na izvestan način, izviniti životu, sačuvati dobro, prekinuti zlo.

Kao etnološki, sociološki, antropološki, filozofski i etički pojam, amanet nije lokalnog, etničkog, religioznog, rasnog, kulturnog, običajnog okvira i karaktera, već je, sam po sebi i za sebe, institucija koja sve to nadilazi i prevazilazi.

Niko ne može biti ravnodušan pred amanetom. To je svetinja. Lična, porodična, vojnčka, kolektivna, generacijska, ljubavna, državna, patriotska, naučna, profesionalna, literarna, devojačka (amanet da će svog voljenog čekati dok je u vojsci, u zatvoru, na školovanju i sl.).

Amaneti mogu biti tajne, želje, molbe, upozorenja, nezadovoljstva, saveti, predviđanja, pouke. To je kulturološki fenomen. Njime se ne traži nemoguće, nerealno, nestvarno, već samo istina, pravda, dobro, ljubav, vera.

Uprkos tome što je i sam moral relativan, jer nije isti u svim etničkim i društvenim zajednicama i istorijskim periodima, amanet, kod svih, opstaje kao bitna, nezaobilazna, običajna institucija, navika, ali i potreba i nužnost.

Čovek poseduje neke želje koje su, takoreći, beskrajne, koje se nikada ne mogu potpuno ispuniti, ali je u prirodi naših ljudi da puno toga saopšte, zarad potomstva i nasleđa. Zato je amanet ulaznica u novi život, novo vreme, novi prostor, najčešće bolji i srećniji od života isporučioca amaneta. On može da bude završni i konačni rezultat i ocena sudbine pojedinca, generacije, vremena, profesije, ali i spona i kontinuitet dva života, dva vremena, dva shvatanja. «Od sudbine se ne može pobeći» ali, amanet može ukazati na pravi put i izlaz iz nemogućeg.

Iako amaneti nisu kodeksi ponašanja već selektovane duhovne, etičke, kulturne profesionalne i lične vrednosti, uz amanet su opstale najvrednije narodne poslovice kao putokaz i smer u kojem treba da se kreće pojedinac i društvo( «Ne ponesi se u dobru, ne pokori se u zlu»).

Poznato je da se amaneti prosleđuju i isporučuju na najrazličitije načine uglavnom usmeno i pismeno. Mogu biti saopšteni kao moralne norme (budi čovek, ne laži, ne ukradi, ne čini zlo), moralni sudovi ( neko je takav i takav, čuvaj se..) i moralne sankcije (osveta, griža savesti, izolacija iz zajednice..).

Svako ima svoju tajnu misao, svoju muku i boljku, svoje iskustvo i viziju, svoje davne ali još žive snove ljubavi. Zato, amaneti sadrže najveći stepen diskrecije.

Amanet se ostavlja najvoljenijoj, najpoverljivijoj, najmoćnijoj osobi, najčešće u prelomnim istorijskim i životnim situacijama, pred smrt, uoči rata, velike bitke, radikalnih društvenih promena.

Pravilo je da se amanet ostavlja osobi sa izgrađenim moralnim i karakternim pricipima. Tako, roditelji ne ostavljaju amanet najstarijem potomku, već onom koji, po njihovom mišljenju, zaslužuje tu čast i poverenje i ima sposobnost da zatraženo završi.

Amanetom se čuva domovina, običaji, moral, nasledstvo, zastava, jezik, junaštvo, čojstvo, potomstvo, misterije, recepti..

Amanet je naš omot, naša druga koža, pokrivač ali i pokrov. U njemu cveta naš život, ali se sa njim ne gasi. Naši ljudi imaju običaj da kažu: »Bogu na amanet», «Precima u čast, potomcima u amanet». Amanet ne izmišlja, ne ulepšava, ne prekraja, ne prisvaja, ne uveličava.

U odsustvu poverenja među ljudima, amanet je bio brana nemoralnom ponašanju, nepravde, zaštite časti, poštenja, pravednosti, običaja («Ne kaži sve što znaš, ne čini sve što možeš, ne veruj sve što čuješ, ne daj sve što imaš, ne želi sve što nemaš»).

Život ispisuje ne samo radosti i uspehe već i gorke, čak i tragične stranice. Zato amanet traži pravdu, uzvišene etičke norme, zarad opstanka pojedinca i društva.

Zavet i zaveštanje mogu biti amanet, ali, amanet ne mora biti ni jedno ni drugo.

Amanet se najčešće daje ili prosleđuje iz duše i srca, iz najdubljeg poštovanja i verovanja. Nikada nije protiv dobra koliko protiv zla, nepravde, svakojake nevolje, podela…

Što su viša iskušenja i deobe, muke i stradanja, to nam je veći i dragoceniji amanet.

Preko amaneta saznajemo o drugima i sebi, nešto što je suptilno, karakterno, nemoralno, plemenito, prihvatljivo, nešto zbog čega su naši preci ponosni ali i zabrinuti, uplašeni, nešto što ne možemo imenovati, ali možemo ispraviti, korigovati, nastaviti, sačuvati.

Amanet je koren i temelj naših uverenja, iskustva, tradicije običaja, duhovne nadgradnje, morala. Izvor naših emocija, motivacija i inspiracija budućih pokolenja. Ima cilj, svrhu, smisao, poruku, motiv. Amanet ne nudi gotove recepte i rešenja, već se njme prelivaju vrednosti i kvalitet jednog vremena u drugi.

Suština ili smisao amaneta se ne menja, koliko god se čeka na njegovo ispunjenje. Sadržaj se ne skraćuje, osakaćuje, potcenjuje. O amanetu se ne raspravlja ni u porodičnom krugu.

Amanet nam ne dozvoljava da sedimo skrštenih ruku, uvereni da je sve gotovo, da je sve svršeno, i da samo treba da se dogodi ono što je suđeno da se dogodi. «Amanet se ispunjava bez nagodbe, makar on zahtijevao i nemoguće».

Amanet može biti privid, ali jedino kao najsigurnija uteha. Može imati težinu i karakter kletve, upozorenja ali i straha, za one koji ne ispune amanet. Bilo kako, amanet ima snagu veću i jaču od svakog zakona i običaja.

Mnogi recepti, naučna i profesionalna rešenja su pod amanetom tajne (vinari, kuvari, poslastičari, pekari, i sl.).

Amanet ima visok stepen poverljivosti što ga čini izuzetno vrednim i za svako istraživanje atraktivnim.

Kod našh ljudi još je snažan utisak da onaj ko prekida svoje pamćenje i svoju vezanost za pretke ostaje bez plodova budućnosti. Zato se od malog čoveka očekuje da se žrtvuje za sebe i svoje, »divno ime i svetu slobodu», za više ciljeve, za veru i otadžbinu, za nadređene. Za nepoznato i poznato, mistično i naučno. U takvom stanju, ljudi i amanetom menjaju svoje prioritete, ciljeve, principe, kriterijume.

U vreme sveopšte erozije morala, sa puno nasilja, i svim vrstama nejednakosti među ljudima, podvojenosti, rasparenosti i nadređenosti, nažalost, sve je manje amaneta.

U skladu sa vlastitim idealima amanet stvara realnu osnovu za zdraviju i srećniju budućnost.

Ko shvati amanet, razumeće i prave vrednosti života i živeće u skladu sa tim razumevanjem.

Čovek sa ovih prostora, uvek je živeo sa nadom i amanetom. Tako će živeti i ubuduće, jer nam krvne grupe sadrže genetske poruke predaka ostavljene u amanet.

Tekst je objavljen u časopisu za lokalnu samoupravu i njegovanje baštine Crne Gore KOMUN@.

Коментари

Популарни постови са овог блога

Stare reci i zaboravljeni izrazi

ЉУБАВНЕ НАРОДНЕ ЛИРСКЕ ПЕСМЕ

Dizanje ili ispijanje u slavu