Kako su nastajali stari obicaji
Verovatno
nikada niste preterano razmišljali o tome zašto stavljamo ruku na usta
kada zevamo ili zašto se rukujemo s nekim kada ga sretnemo. To radimo
jer smo naučeni da je tako ispravno, još pre nego što smo sami mogli da
zaključimo da li ima, ili nema neku svrhu. Zapravo, većina običaja koje
poznajemo ima neku priču iza sebe, a one variraju od čudnih, do prilično
jezivih...
Vožnja desnom stranom uvedena je zbog lakšeg ubijanja ljudi
Ako
niste Britanac, Australijanac, stanovnik određenih azijskih zemalja ili
jednostavno manijak koji ne priznaje saobraćajne propise, velika je
verovatnoća da vozite desnom stranom ulice. To je jedan sistem koji
danas funkcioniše, a koji se iz specifičnih razloga menjao kroz
istoriju.
U antičkom Rimu saobraćaj se
odvijao levom stranom. Rimljani na putu nikada nisu znali koga će
sresti. Vožnja levom stranom, pošto su ljudi i tada uglavnom bili
desnoruki, omogućavala im je da zavitlaju mačem na nadolazeće
neprijatelje. To bi bilo nemoguće da se vozi desnom stranom, jer bi onda
na kraju verovatno ubili sebe. Vožnja levom stranom toliko se ustalila
da ju je papa Bonaficije 1300. godine i zvanično ubacio u zakonik.
Kako smo onda došli do desne
strane? Iako je tek Napoleon zvaničnom uveo vožnju desnom stranom, ona
se odomaćila dosta pre 19. veka, a razlog je - napredak tehnologije. Sa
otkrićem vatrenog oružja, više nije imalo smisla voziti levom stranom.
Kočijaši su u levoj ruci držali pušku, koju bi po potrebi samo podigli
desnom radi lakšeg nišanjenja. Takođe, zbog konstrukcije kočija, oni su
bili prinuđeni da sede na levoj strani, dok im je u desnoj ruci bio bič
kojim su šibali konje. Sve u svemu, za to što vozimo desnom stranom
možemo zahvaliti kombinaciji naših potreba da se međusobno ubijamo i da
bijemo naše životinje.
Rukovanjem se tražilo oružje
Rukovanje
je standardni pozdrav kada sretnemo nekoga koga znamo ili kada se
upoznajemo s nekim. To je toliko ukorenjen gest da ni ne razmišljamo o
tome pre nego što pružimo ruku.
Rukovanje je nastalo u doba kada
su ljudi očekivali da budu ubijeni od strane svakoga koga bi sreli
(nešto slično kao danas) tako da je tada značilo više od pozdrava.
Pružanje prazne šake bila je potvrda da čovek u ruci ne drži nešto čime
bi mogao da vas napadne. Na primer, stari Rimljani su se rukovali tako
što bi jedni druge uhvatili do lakta, za slučaj da neko nema skriveni
bodež u rukavu.
Takođe, primetno je da pozdravi
skoro uvek podrazumevaju desnu ruku. Logično je da je to zbog toga što
je dobar deo nas desnoruk (isto kao i za prethodno spomenutu vožnju),
ali u mnogim kulturama nije bilo tako. U danima pre nastanka toalet
papira, ljudi su se u nekim zemljama pozdravljali desnom rukom, jer im
je leva služila za brisanje.
Ruka na usta i 'nazdravlje' su zaustavljali demone i bolest
Kada zevate (verovatno vam se
prizevalo čim ste pročitali tu reč) imate naviku da pokrijete usta.To
vam je usađeno u detinjstvu, kao i navika da nekome kada kine kažete
'nazdravlje'.
Rane islamske kulture su zevanje
videle kao otvoren poziv đavolu da uđe u vaše telo. Istovremeno, u
Indiji, zevanje je bio dvosmeran proces - puštali ste duhove u vaše
telo, dok ste istovremeno dopuštali delu vaše duše da ga napusti. Na svu
sreću, ljudi su imali spremnu odbranu od đavola i zlih duhova, a nju su
videli u šakama obe ruke. Takođe, majkama je tada bilo savetovano da
sve vreme budu uz svoje bebe i da im konstantno pokrivaju usta.
S druge strane, u srednjovekovnoj
Evropi pokrivanje usta dok zevate nije imalo veze s puštanjem duhova u
vaše telo, već je više bilo preventivna fizička potreba. Kada je kuga
počela da hara Evropom, postao je običaj da se usta pokriju dok zevate,
kao i da se prekrstite preko usta. Takođe, izraz 'Bog te blagoslovio'
kada neko kine (kod nas 'nazdravlje') takođe vodi poreklo od doba kuge.
Kijanje je bilo jedan od simptoma bolesti, koja je faktički bila smrtna
presuda, pa je papa Grigorije dao instrukcije narodu da blagosilja
svakoga ko kine, otuda i izraz.
Punoletstvo je kada si dovoljno zreo za oklop
Iako se osoba danas u večini
zemalja sa 18 godina smatra punoletnom, broj godina kada nismo više deca
nekada je zvanično bio 21. Taj broj je izabran iz dva razloga, a prvi
leži u ratovanju, naravno. Naime, u Srednjem veku elitne vojne jedinice
bile su potpuno opremljene u metalne oklope. Ti oklopi su bili preteški,
a verovalo se da je 21 godina doba kada muškarci dovoljno stasaju i
imaju dovoljno snage da taj teret i izdrže. Drugi razlog je što je broj
sedam posmatran kao božanski broj, pa su tako dečaci sa sedam godina
mogli da postanu paževi, sa 14 štitonoše, a sa 21 vitezovi.
Kumovi otmičari i deveruše kao odbrana od zlih duhova
Uloga kuma na venčanju poprilično
se izmenila u odnosu na njegovu prvobitnu dužnost. Germanski Goti su u
Srednjem veku imali običaj da muškarac treba da se oženi devojkom iz
svoje zajednice. Broj potencijalnih udavača zbog tog genijalnog plana
skoro uvek je bio u deficitu, a muškarci su se okrenuli sledećem
najlogičnijem potezu - otimanju devojaka iz susednih zajednica. Kako je
otmica bila posao za dvojicu, tu je kum pristizao u pomoć. Vremenom,
kako se i broj otmica smanjivao, tako je i kum sve više dobijao
zaštitničku ulogu - da zaštiti mladu i mladoženju od nezadovoljne
rodbine i prosilaca spremnih na poslednji pokušaj.
Što se ženske strane tiče,
deveruše, koje su tradicija u SAD i mnogim drugim državama, a kod nas
ređe, poreklo vode iz starog Rima. Običaj je bio da venčanju prisustvuje
10 deveruša svedoka. One bi se obukle isto kao i mlada da bi zbunile
zle duhove, koji bi u protivnom uništili venčanje i nad parom nadvili
lošu sreću.
Takođe, ni bidermajer nije
pošteđen čudnog porekla. Naime, gosti bi posle svadbe mladence nosili u
spavaću sobu, a dolaženje do parčeta venčanice je smatrano dobrom
srećom. Rezultat ovoga je bio da mlade ostanu bez skoro cele venčanice
dok uopšte dođu do spavaće sobe, kao i da mnoge ruke u toj gunguli
zalutaju na neka mesta rezervisana za mladoženju. Da bi se spasile
ovoga, mlade bi po okončanju svadbe svoju podvezicu bacale među goste, a
zatim bi sa novopečenim mužem otrčale u spavaću sobu.
Коментари