Devesilje
Mitske biljke Srbije - Devesilje
Dr Ivan Vučković
Devesilje (Seseli rigidum) ili Rod Seseli (familija Apiaceae) obuhvata oko 80 biljnih vrsta rasprostranjenih u Evropi i Aziji. U evropskoj flori zastupljeno je oko 55 vrsta. To su višegodišnje biljke sa hermafroditnim i muškim cvetovima bele, ružičaste ili žute boje, raspoređenim u složene štitove. Po Hipokratu, seseli (seselis ili sesili) je staro Grčko ime kojim su nazivane razne vrste iz familije Apiaceae. Sama reč „seseli“ (Σεσελι) ili „sili“ (σιλι) je verovatno egipatskog porekla i označava vrstu egipatskog drveta. Najpoznatije biljke ovog roda su S. gummifferum i S. libanotis. U anglosaksonskom području obe se nazivaju „moon carrot“ (mesečeva mrkva) ili „stone parsley“ (peršun sa kamena), i uzgajaju se u vrtovima kao ukrasne biljke.
Vrste ovog roda koriste se u narodnoj medicini od antičkih vremena - pominje ih i Dioskorides u svom čuvenom delu De Materia medica. Koren biljke Seseli mairei Wolff. koja raste u kineskim provincijama Yun-Nan i Si-Chuan, poznat je u kineskom folkloru pod imenom „Zhu Ye Fang Feng“ i koristi se kao lek protiv upala, reumatskih bolova i prehlade.U turskoj narodnoj medicini plod biljke S. tortuosum koristi se kao emenagog (sredstvo za izazivanje menstruacije) i protiv nadimanja, dok se lišće biljke S. libanotis (Kelemkeşir ili Kelemenkeşir na turskom) konzumira kao povrće u istočnoj Turskoj.
U Srbiji je rod Seseli zastupljen sa deset vrsta: S. hippomarathrum, S. rigidum, S. serbicum, S. annuum, S. tortuosum, S. tommasinii, S. varium, S. osseum, S. gracile i S. peucedanoides. Vrsta S. hippomarathrum subsp. hippomarathrum nalazi se u crvenoj knjizi flore Srbije kao takson za koji se pretpostavlja da je isčezao, dok se S. serbicum i S. tommasinii vode kao krajnje ugrožene vrste. Narodni naziv za (sve) biljke ovog roda je devesilje, a kako je kod nas S. rigidum najzastupljenija ovaj se naziv odnosi najpre na nju. S. rigidum je višegodišnja siva ili sivozelena biljka sa vretenastim odrvenelim korenom. Stabljika je uspravna, visine do 50 cm, gotovo od osnove razgranata. Cvetovi su beli, organizovani u krupne štitove sa 10-25 zrakova dužine. Cveta od jula do septembra. Raste na krečnjačkim kamenjarima i liticama. Rasprostrnjena je na Balkanskom poluostrvu i u Rumuniji[7].
Devesilje se u našoj narodnoj medicini koristi kao tonik, diuretik, digestiv i emenagog. Veruje se da ova biljka ima magijske moći, otuda joj naziv devesilje - devet sila bilje. Čest je motiv u poeziji, pominje je i Zmaj u „Đulićima“:
Snivo sam te, a ti puna cveća,
Među cvećem lekovita bilja,
Bilo stitka, ljubice i krina,
Odoljena, čubra, devesilja... Devesilje je i naziv poslednje objavljene zbirke pesama Jovana Jovanovića Zmaja. Zbirka je nastala iz beležaka u prozi srbina muhamedanca Aliverića Tuzlaka, a Zmaj ih je, kako sam kaže, „upjesmio“.
Naslovna strana i odlomak iz zbirke pesama „Devesilje“
O devesilju je pisao i jedan manje poznat srpski pesnik, Đorđe Marković Koder. Specifična hermetičnost njegovog stvaralaštva prouzrokovala je njegovo istiskivanje iz glavnih tokova srpske književnosti devetnaestog veka [8]. Za života, Koder je objavio jedino spev Romoranka, dok su mu u rukopisu ostala još četiri obimnija speva: San Matere Srbske, Devesilje, Mitologije i Iskoni. Njegova poezija predstavlja mešavinu paganske i hrišćanske mitologije i magijskih kultova, a najvažniju ulogu ima kult bilja. U spevu Devesilje on daje sliku kruga podeljenog na 25 delova i svaki deo ima svoju vilu koja u ruci nosi po jednu biljku. Jedna od nih je devesilje. Koder ga naziva i „Gorske vile bilje“, i ono u njegovom opusu ima posebno mesto.
Usopšeno mora biti slovo
Kada biljka o Svetinji sbori.
Devesilje, vilino je bilje
Pred njime je divizma kovilje.
Romoranka
...Devesilje j' devet Sila bilje...
Devesilje
Biću prava, dvorit ću pred vilom,
To goditi, celog moga veka
Ne bil' meni udesila Vila
Tajne trosiljkasta devesilja.
Romoranka
[7] V. Nikolić, str 241, Flora Republike Srbije V, SANU, Beograd (1975), ur. M. Josifović
Dr Ivan Vučković
Devesilje (Seseli rigidum) ili Rod Seseli (familija Apiaceae) obuhvata oko 80 biljnih vrsta rasprostranjenih u Evropi i Aziji. U evropskoj flori zastupljeno je oko 55 vrsta. To su višegodišnje biljke sa hermafroditnim i muškim cvetovima bele, ružičaste ili žute boje, raspoređenim u složene štitove. Po Hipokratu, seseli (seselis ili sesili) je staro Grčko ime kojim su nazivane razne vrste iz familije Apiaceae. Sama reč „seseli“ (Σεσελι) ili „sili“ (σιλι) je verovatno egipatskog porekla i označava vrstu egipatskog drveta. Najpoznatije biljke ovog roda su S. gummifferum i S. libanotis. U anglosaksonskom području obe se nazivaju „moon carrot“ (mesečeva mrkva) ili „stone parsley“ (peršun sa kamena), i uzgajaju se u vrtovima kao ukrasne biljke.
Vrste ovog roda koriste se u narodnoj medicini od antičkih vremena - pominje ih i Dioskorides u svom čuvenom delu De Materia medica. Koren biljke Seseli mairei Wolff. koja raste u kineskim provincijama Yun-Nan i Si-Chuan, poznat je u kineskom folkloru pod imenom „Zhu Ye Fang Feng“ i koristi se kao lek protiv upala, reumatskih bolova i prehlade.U turskoj narodnoj medicini plod biljke S. tortuosum koristi se kao emenagog (sredstvo za izazivanje menstruacije) i protiv nadimanja, dok se lišće biljke S. libanotis (Kelemkeşir ili Kelemenkeşir na turskom) konzumira kao povrće u istočnoj Turskoj.
U Srbiji je rod Seseli zastupljen sa deset vrsta: S. hippomarathrum, S. rigidum, S. serbicum, S. annuum, S. tortuosum, S. tommasinii, S. varium, S. osseum, S. gracile i S. peucedanoides. Vrsta S. hippomarathrum subsp. hippomarathrum nalazi se u crvenoj knjizi flore Srbije kao takson za koji se pretpostavlja da je isčezao, dok se S. serbicum i S. tommasinii vode kao krajnje ugrožene vrste. Narodni naziv za (sve) biljke ovog roda je devesilje, a kako je kod nas S. rigidum najzastupljenija ovaj se naziv odnosi najpre na nju. S. rigidum je višegodišnja siva ili sivozelena biljka sa vretenastim odrvenelim korenom. Stabljika je uspravna, visine do 50 cm, gotovo od osnove razgranata. Cvetovi su beli, organizovani u krupne štitove sa 10-25 zrakova dužine. Cveta od jula do septembra. Raste na krečnjačkim kamenjarima i liticama. Rasprostrnjena je na Balkanskom poluostrvu i u Rumuniji[7].
Devesilje se u našoj narodnoj medicini koristi kao tonik, diuretik, digestiv i emenagog. Veruje se da ova biljka ima magijske moći, otuda joj naziv devesilje - devet sila bilje. Čest je motiv u poeziji, pominje je i Zmaj u „Đulićima“:
Snivo sam te, a ti puna cveća,
Među cvećem lekovita bilja,
Bilo stitka, ljubice i krina,
Odoljena, čubra, devesilja... Devesilje je i naziv poslednje objavljene zbirke pesama Jovana Jovanovića Zmaja. Zbirka je nastala iz beležaka u prozi srbina muhamedanca Aliverića Tuzlaka, a Zmaj ih je, kako sam kaže, „upjesmio“.
Naslovna strana i odlomak iz zbirke pesama „Devesilje“
O devesilju je pisao i jedan manje poznat srpski pesnik, Đorđe Marković Koder. Specifična hermetičnost njegovog stvaralaštva prouzrokovala je njegovo istiskivanje iz glavnih tokova srpske književnosti devetnaestog veka [8]. Za života, Koder je objavio jedino spev Romoranka, dok su mu u rukopisu ostala još četiri obimnija speva: San Matere Srbske, Devesilje, Mitologije i Iskoni. Njegova poezija predstavlja mešavinu paganske i hrišćanske mitologije i magijskih kultova, a najvažniju ulogu ima kult bilja. U spevu Devesilje on daje sliku kruga podeljenog na 25 delova i svaki deo ima svoju vilu koja u ruci nosi po jednu biljku. Jedna od nih je devesilje. Koder ga naziva i „Gorske vile bilje“, i ono u njegovom opusu ima posebno mesto.
Usopšeno mora biti slovo
Kada biljka o Svetinji sbori.
Devesilje, vilino je bilje
Pred njime je divizma kovilje.
Romoranka
...Devesilje j' devet Sila bilje...
Devesilje
Biću prava, dvorit ću pred vilom,
To goditi, celog moga veka
Ne bil' meni udesila Vila
Tajne trosiljkasta devesilja.
Romoranka
[7] V. Nikolić, str 241, Flora Republike Srbije V, SANU, Beograd (1975), ur. M. Josifović
Коментари