CVETONOSNICE – LAZARICE
OBIČAJI
Po
srpskom mitološkom rečniku Lazarke su mlade devojke koje na praznik
Lazarevog vaskrsenja, odnosno na Lazarevu subotu, idu po seoskim kućama i
uz igru i pesmu proriču domaćinu plodnost, sreću, bogatstvo. Nastupanje
sasvim mladih devojaka ima obeležje inicijacije.
CVETONOSNICE – LAZARICE
Pretposlednja, šesta po redu sedmica uskršnjeg posta, po velikom prazniku Cveti, koji pada u njen nedeljni dan, naziva se cvetna nedelja. U istočnoj Srbiji se ova sedmica naziva cvetonosna nedelja, a u Leskovačkoj Moravi lazarička nedelja.
U svim srpskim krajevima je u prošlosti bio običaj da se u šestoj sedmici uskršnjeg posta naseljem kreću povorke devojaka, izvodeći svoju igru i pevajući pred svakom kućom. Ove povorke se najčešće javljaju na sam dan i uoči Lazareve subote, nazivaju se cvetonosnice ili lazarice, a njihove predvodnice lazari ili, takođe, lazarice. Zato se ova sedmica po njima naziva i lazarička nedelja. Običaj lazarica je po svom sadržaju i nameni obznanjivao da nastupa novi naraštaj, ili, kako bi sociolozi rekli, ovim običajem su devojčice prelazile u viši društveni i generacijski red - red devojaka. Time je stavljano do znanja da stupa novo pokoljenje devojaka za udaju.
U davnini je sva ženska mlađarija, kad tome dođe red, učestvovala u lazaricama. U Gornjoj Pčinji se do danas održalo verovanje da će devojka koja za vreme svog devojaštva ne uzme učešća u lazaricama - na onom svetu nositi žabama vodu. Po pravilu, treba tri godine zaredom ići u lazarice jer, u protivnom, može se očekivati neka nesreća. Na ovaj način su devojke štićene i od prerane udaje.
Cvetonosnice
su devojke koje su se okupljale da bi brale, sušile i sadile cveće.
Tako su nazivane jer su, odlazeći zorom na proplanke i u šume i vraćavši
se u naselje, nosile svakovrsno ubrano cveće, kojim su se i kitile.
Njihov odlazak i branje cveća su propraćani pesmom, te je pojava
cvetonosnica bila i živopisna, ljupka i mladalački razdragana prolećna
svetkovina.
Cvetonosnice
su, usput, iz šume donosile i otkinute grančice leske, drena, gloga i
trna, kiteći potom njima kuće i zgrade za stoku, što je značilo želju za
podmlađivanjem a istovremeno, jer se verovalo u zaštitnu moć ovog
drveća i grmlja, grančice su bile i obezbeđenje od groma, grada (leda) i
svake druge nepogode i razornih sila. Devojke su istoga dana zasađivale
ubrano cveće, a verovalo se da će ono najbolje cvetati i mirisati ako
je zasađeno na sam dan Cveti.
U
danima cvetne nedelje je bilo uobičajeno da se narod kiti vrbom i
koprivom. O ovim biljkama je mnoštvo verovanja, u čijoj je osnovi
ubeđenje o njihovoj magičnoj, zaštitnoj i isceliteljskoj moći. Osobito
se vrba uzima kao simbol rađanja, a kopriva ima svojstvo da štiti seme u
koje se stavi. Zato su se devojke u cvetnoj nedelji opasivale vitkom
vrbovom šibljikom - da bi bile napredne kao vrba. Verovalo se da kopriva
može da brani od senke, kako je nazivan ženski demon koji napada
porodilje, pa je zato ova biljka stavljana porodiljama pod jastuk.
Ranije
se sredom izbegavalo da se deca kupaju, o cvetnoj sredi pogotovu, a
izbegavalo se i da se cvetne nedelje izmiva kosa - da ne bi cvetala.
Коментари