Zaboravljena gora

   

U bugarskom gradu Kumovgradu, 03. Novembra 2008.g., u jakoj konkurenciji, medju brojnim evropskim državama, "Zaboravljena gora - Mitska bića Crne Gore" autora Milisava Popovića osvojila je prvo mjesto /prvu nagradu/ Orfejevu liru čime je ovaj mladi pisac po prvi put u književnoj istoriji Crne Gore svojoj državi donio laskavu titulu "laureata u beletristici".

Popović je, inače, po obrazovanju i profesiji politikolog (radi u Podgorici), a u svijet književnosti je "na široka vrata "ušao nakon ljetošnjeg objavljivanja pomenutog romana - prvijenca čiji je tiraž (hiljadu primjeraka), bez reklame u knjižarama rasprodat za svega dva mjeseca, što je knjigu uvrstilo u naše bestselere. Književna kritika ga je prihvatila kao prvo djelo epske fantastike o mitskim bićima Crne Gore od velikog literarnog značaja, a nagrada "Orfejeva lira" potvrdila je očekivanja teoretičara da je univerzalna tema i jezik "obrade" mitskih bića Crne Gore jednako inspirativna i razumljiva svim balkanskim narodima.

Kratka biografija.

- Rođen u Nikšiću, gdje i danas živi. U Beogradu stekao zvanje politikologa za međunarodne poslove, kao i specijalizaciju u domenu profilisanja (psiho i sociopatologija). Zaposlen u struci, tj. savjetnik za evropske integracije Gradonačelniku Podgorice.

 

Otkud ideja za ovakvu tematiku i kako je pretočena u djelo?

Nisam siguran da bih mogao odrediti kada je ideja tačno sazrela, ali zato mogu reći koji joj je trenutak „dao vjetar u leđa“.

 Prije nekoliko godina, sa drugarom sam šetkao po ulicama Starog grada (Budva) i čavrljao o tome kako bi bilo lijepo da se turistički aspekt promocije Crne Gore malo premjesti sa modernog na drevne osnove. Jer ovo što se nudi je toliko plastično, bezmirisno, neidentitetsko, šaroliko do umaranja i što je najgore... strano. Prosto smo raspravljali o tome kako bi nešto naše iskonsko moglo da bude domaćinski toplo, a svjetski privlačno.

Znajući moju ljubav prema mitološkom i fantazijskom, Nemanja predloži da „tako nešto“ upravo ja uradim. Međutim, kada su već nakon određenog vremena, nekoliko beštija i mitskih fragmenata ugledali svjetlost dana, uz sugestije treće osobe plan se mijenja i od prvobitne „turističke valorizacije drevnog blaga“ kreće se u daleko veći izazov – pisanje knjige. 

   „Zaboravljena gora – Mitska bića Crne Gore“ sadrži tridesetak priča o mitskim bićima – da  li je u pitanju plod mašte ili stvarnost opisana jezikom fantastike?      

- Mitovi su uvijek posjedovali višeznačnost. Jedan okrajak je služio narodima da uz pomoć nadrealne kategorije sebi više približe/objasne surovu stvarnost; drugi je tvorio osnovu za filozofsko odrastanje zajednice, a treći podučavao etičkim principima i potrebi njegovanja kolektivnog duha. Sve ovo je uvijek njedrilo jedan bitan produkt – kulturu.

Ovih tridesetak ukroćenih demona, jesu upravo naša stvarnost opisana fantazijskim jezikom, kojim se zborilo u vremenima kada je kamen bio „sag za sanjanje“, a nebo „poljana po kojoj Uzsrdi hode“.

Danas oni mogu da služe kao bajke za dječicu, kao literatura onima koji vole epsku fantastiku, kao podloga za strip ili scenario za film... Međutim, nekad su Jaudi, Trokloci, Neovatreni, Zduvači, Valgore i Kletnici bili dio stvarnosti naših starovremenika.

      Enciklopedijsko slikanje mitskih bića. Otkuda potreba za tim?

- Kao narod smo imali jednu golemu nesreću – nismo bilježili legende, zborenja, snoviđenja i mitove. A, nevjerovatno koliku težinu nosi svako zrno takvog pojenja.Doduše, spletom okolnosti ili prostim zanosom, imao sam sreću da sam stasavanjem, bio u prilici da  malo više zađem u „divlji“ dio kulture balkanskog bića – i nadojim se mitskom vodom sa tih izvora.

Tek sada, kada je knjiga zaživjela, ušla u mnoge domove i našla se u krilu brojnih ljudi različitih senzibiliteta, vidim da je „potreba“ bila mnogo veće žeđi, nego što sam je i sam osjećao.

Izgleda da je nama falila čitava jedna galerija u kući koju smo gradili. Opet, sve ukazuje da ima mnogo istine u onome „ako ne čuvaš legende i mitove, nećeš upamtiti civilizacijske tokove“...

I samo bih Vas u jednom ispravio, ne radi se o enciklopedijskom slikanju,  već o zbirci priča o bićima čija enciklopedija jednog dana tek treba da bude sročena. Nadam se da će neko od budućih izdanja „Zaboravljene gore“ krasiti i ilustracije stvorova, demona, polubogova, vila i ala koji u njoj obitavaju... jer, bez vizualizacije, čak i enciklopedijski karakter ne bi bio potpun.

Da li je knjiga plod autorove fantastike, ili sposobnost da na jedinstven način opiše ono što živi u crnogorskoj kolektivnoj svijesti/mašti?

- Većim dijelom knjiga predstavlja dio fikcije... Jer, čak i onda kada se istraživanjem dolazilo do imena i izgleda nekog od mitskih bića, nedostajala je saga o njima. Nije bilo sačuvanih priča, a kamoli tragova neke veće legende.

Zato, kada govorim o domišljanju, prije svega mislim da sam na taj način bićima davao fabulu – tj. uvodio ih u kontekst.          

Da li će "Zaboravljena gora" uticati na stvaranje novog pravca u našoj književnosti, budući da Vas upoređuju sa Tolkinom?

- Zbilja bih volio da se tako nešto dogodi. Posjedujemo tako egzotičan, originalan i zanimljiv mitski univerzum, da bi bilo grehotno da na njemu jednog dana ne stvaramo čitav jedan literarni svijet. Već se unaprijed radujem danu kada će „Gora“ progovoriti nekim drugim jezikom (engleskim, italijanskim, ruskim...) – kako bi svijet vidio kakva osobenost leži u biću i umu ovdašnjeg naroda. Naročito njegovih predaka. Naša magijska pisma tek treba da budu pročitana. Krase ih ne samo staroslovenske rune, već i hazarske vede, keltski udur i ćirilična osnova.

Ako smo uspjeli sami sebe da opijemo sopstvenim vinom... kako li će se tek ostatku svijeta vrtjeti u glavi.         

Ima li neke (tajne) veze između mitskih bića (glavnih junaka) i naše stvarnosti? Sretamo li u svakodnevnom životu Alebe, Zagrivuka, Kalduna, Midijana Srnog, Useoljenika...? 

 Karakterologija je veoma slična. Ubijeđen sam da po tom osnovu pored nas svakodnevno prolaze djevojke izuzetne snage, nalik onoj koju je nosila vidarka Magda; momci koje kroz život vodi upornost nalik Koščeju – prvom lovcu na sive vukodlake...

 Nažalost, isto tako je na ulicama moguće sresti loše, otrovne ljude nalik usoljeniku Tavniru, Alebu Orčahu... ali i one, koje je život natjerao da budu surovi i opasni, kao što je Zagrivuk ili Morena.

Mnoge priče u knjizi obiluju dramom. Može li se očekivati njihova pozorišna verzija? 

- Postoji ideja (i ozbiljna želja) da se Zduvači i Valgore transponuju u pozorišne predstave. Međutim, kako to iziskuje poseban rad i drugačiju privrženost poslu, pokušaću da se tome posvetim onda kada i ljudi koji budu okupljeni oko projekta stvore zaokruženu cjelinu. 

 

 

Nagrada u Bugarskoj, evropskog karaktera... Prvi put u Crnoj Gori. 

- „Orfejeva lira“ je donesena u Crnu Goru. I to je sve što mogu da kažem... na drugima je da procjenjuju njen značaj.

 

Planovi? 

Još je rano... Ali, mnogo toga mi se vrzma po glavi. I, kako čujem, i u glavama drugih ljudi. Ostajem tu, otvoren za saradnju... Ko zna šta je „Zaboravljena gora“ kadra još  da iznjedri. Možda magija tek slijedi.

Jedno je sigurno, dok sam pisao o mitskim bićima, ni slutio nisam da će mi oni donijeti divne ljude.

Novinar: Gojko Knežević